Strane obaveštajne službe, one koje su bile zadužene da razaraju Jugoslaviju i komunizam u njoj, dobro su poznavale stanje i prilike u našoj zemlji. Oni su znali da je muslimanska vjeroispovjest otpornija na usvajanje komunističke ideologije od nekih drugih vjeroispovjesti. Isto tako, znali su da su Šiptari nepoverljivi prema Slovenima i da na Jugoslaviju gledaju kao zemlju koja hoće da ih odvoji od ostale albanske braće.

Treće, ni prva Jugoslavija nije nikada uspjela da uspostavi pravi kontakt sa šiptarskim stanovništvom, i tada su postojale organizovane grupe zvane “Kačaci” koji su se borili za odvajanje Kosova od Jugoslavije. Zato su i sada strane agenture smatrale da će najviše problema stvoriti i ovoj novoj Jugoslaviji ako pobune mase na Kosovu.
Prvu takvu pobunu organizovali su pri kraju Drugog svetskog rata. Smatrali su da je to najpovoljniji momenat, onda dok se još nova vlast nije učvrstila, i da će ova jaka pobuna srušiti Jugoslaviju. Bilo je žestokih borbi. Tito je tada uveo “vojnu upravu” i formirao komandu koja je sredila stanje na Kosovu.

Kasnije uvjek, onda kada su želeli da izvrše pritisak na Jugoslaviju, oni su pokretali Šiptare i izvodili ih na ulice. To se desilo i 1967. Tada je još jednom Tito naredio da se čim prije smiri stanje na Kosovu. Sa pokretom jedne tenkovske brigade, bez gužve, Šiptari su se vratili u svoje domove. Razlog pokreta Šiptara ovog puta je ukupno stanje u zemlji. To je bilo doba kada su neslaganja između republika u Jugoslaviji počela više da dolaze do izražaja, isto tako tada su ispoljeni i jasniji oblici nacionalizma. Smatrali su oni koji su spolja pazili na kretanja u zemlji da je pogodan momenat za slabljenje Jugoslavije, pa su hteli da nam dodaju i kosovski problem.

Možda je razlog tog što smo imali više pobuna na Kosovu i to što se nije nikad s pažnjom proučio problem Kosova. Naime, smatralo se da će politika “bratstva i jedinstva” djelovati da Šiptari shvate da je njihov interes ako se uključe u jugoslovensku zajednicu, da će se najbrže razvijati i napredovati. Međutim, trebalo je naučno izučiti Kosovo i njegovu složenost. Pošto to nije tako urađeno, za sve vreme života te druge Jugoslavije postojale su dve strane, oni i mi.

Tu su Šiptari kao ugrožena strana bili prinuđeni da traže, pronalaze neku svoju taktiku, kako bi oni bili nadmoćniji u obračunu sa Srbima. Možda su oni sami, a možda uz nečiju pomoć, pronašli vrlo uspešan put i način kako da nadjačaju suprotnu stranu, a to su Srbi. Put za ovladavanjem Kosovom po njihovom načinu je stvaranje brojne premoći. To stvaranje brojne premoći najlakše se obezbeđivalo preko “kolevke”, a to znači preko nataliteta. Drugi način je da svim mogućim sredstvima prisile onu drugu stranu da se iseljava. Putem pritisaka, putem nasilja, ovde je po prvi put u Jugoslaviji došlo do etničkog čišćenja, jer je iseljeno oko sto hiljada Srba u to vrijeme. Tim putem su Šiptari osvajali pozicije na Kosovu, počeli su da dominiraju ovom pokrajinom.

Rukovodeći ljudi, Srbi sa Kosova i oni u Srbiji, bili su ovim što se desilo na Kosovu zatečeni. Oni nisu imali razrađenu svoju taktiku kako bi se suprotstavili taktici Šiptara, oni su kritikovali ovo što rade Šiptari, sukobljavali se sa njima, ali time nisu mogli da stanje na Kosovu izmjene. Jedino što su mogli to je da prodaju svoje kuće i da bježe sa Kosova. Tako se dešavalo sve do 1989. godine, kada se Ustavom Republike Srbije ukida status ovakve pokrajine i novom odlukom ona se uključuje u sastavni deo Republike Srbije. Jasno je da Šiptari nisu bili zadovoljni ovom odlukom, nastavili su voditi isti stav prema Srbiji čekajući neki novi pogodan momenat da krenu u otcepljenje.
Agenturna aktivnost na Kosovu bila je stalno vrlo aktivna. Tako su još jednom 1981. godine, posle Titove smrti, te strane službe pokrenule Šiptare da izlaskom na ulice traže “Kosovo Republika” i da najavljuju namjeru i želju za otcepljenjem od Jugoslavije. Ovom pobunom strane agenture i domaći nezadovoljnici želeli su da provjere otpornost jugoslovenske vlasti kad nema Tita. Hteli su da pokušaju, da provjere dokle mogu ići, ako bi im uspjelo išli bi do otcepljenja.

Po Ustavu SFRJ sekretar za narodnu odbranu imao je obavezu da čuva jedinstvo Jugoslavije i njen integritet: “Zato sam pozvao u Beograd komandanta glavnog štaba teritorijalne odbrane, generala Ćuranoliju i komandanta korpusa iz Prištine i njih dvojicu upozorio da saopšte rukovodstvu Kosova da će oni snositi istorijsku odgovornost za stradanje naroda na Kosovu, upozorio sam da je borbena moć JNA takva da će ona smiriti pobunu na Kosovu, ali da će ako do tog dođe stradati puno nedužnog naroda”. Upozorenje je urodilo plodom. Armija sem vežbovnih aktivnosti nije pokretana.

Te strane agenturne grupe nisu ni dalje mirovale, ponovo kada su se odnosi u Jugoslaviji zakomplikovali došlo je do štrajka rudara u Trepči i njihovog marša ka Prištini i nereda u tom gradu. Njima je ovaj štrajk trebao i oni su ga podsticali ne samo da dalje zaoštre odnose između Srbije i Kosova, između Srba i Šiptara, nego i da podstaknu dalje nesporazume između Srbije i Hrvatske. Naime, tada je predsedavao u Predsedništvu CK SKJ Stipe Šuvar koji je držao stranu Šiptarima u odnosu protiv Srba i Srbije, a i lično se nije slagao sa predsednikom Republike Srbije Slobodanom Miloševićem.

Preko Kosova strane obaveštajne službe i agenturne grupe i pojedinci počeli su da razjedaju, da ruše Jugoslaviju, da napadaju nju kao državu i njen socijalistički sistem unutra. Sa razbijanjem Jugoslavije ovi inostrani agresori neće prekinuti aktivnost. Oni će nastaviti da rade i dalje. To nas upućuje da treba tražiti rešenja za Kosovo, sve je bolje nego rat.

Treba istinu reći: za pobune na Kosovu jedan deo odgovornosti pada na pojedine rukovodioce u republikama Sloveniji i Hrvatskoj, pa i nekih u Bosni. Oni su davali podršku separatistima na Kosovu, jer su i sami bili separatisti, ali i da bi stvarali probleme rukovodstvu Srbije i Srbiji u cjelini. Ne znam zašto, ali i neki rukovodioci u tim republikama stalno su zazirali od Srbije. Pitanje je koliko su i rukovodstva u Srbiji preduzimala prave i blagovremene mjere shodno situaciji na Kosovu.

Nikola