Prve monarhističke Jugoslavije nestalo je za desetak aprilskih dana 1941. godine. Tokom četvorogodišnje borbe, sa mnogo krvi i žrtava, uspela je da se Jugoslavija kao država ponovo obnovi. Obnovljena je iz pepela i krvi. Sada je nešto veća, tu su Istra i neka ostrva, sa gradom Zadrom. Verujem da će biti i lepša.
Jugoslavija, ova nova, druga, zvanično je proglašena 29. novembra 1945. godine. To je sada Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija. Kralj je napustio svoju državu kad je njoj bilo najteže. Pobegao je onda kada su fašističke trupe nadirale, nije ostao da svoju zemlju brani. Sada on na tu zemlju nema prava. Tako ona nije više monarhistička, nego je sada republika. Ona nije više kapitalistička, nego socijalistička federativna država.
Jugoslavija je svojom četvorogodišnjom borbom zauzela časno mjesto u onoj antifašističkoj koaliciji, časno mjesto među pobednicima. Narod Jugoslavije, kako je tada rekao predsednik vlade Engleske Čerčil “našao je svoju dušu”. Može se reći, našao je sebe, našao je hrabrosti da bez dosadašnjih rukovodećih ljudi krene u borbu. Sretna je okolnost da se tu našla Komunistička partija i da je narod poverovao u tu do tada zabranjenu i progonjenu partiju, pa su svijetlog obraza sačekali kraj rata.
Nisu čekali da se neko drugi bori, nego su oni, predvođeni komunistima Jugoslavije, vezivali za jugoslovensko ratište od 30-50 divizija neprijateljskih vojnika. Sami smo oslobodili sebe, svoju zemlju. Ustanak je počeo u Srbiji. Narod Srbije može biti ponosan na svoje proleterske borce koji su se borili i podsticali na borbu narode širom Jugoslavije. Borili su se širom Jugoslavije, a stalno mislili na narod koji pati od čizme okupatorske, mislili na Srbiju. Uspevali su da dolaze do Srbije i ponovo se vraćali, dok najzad nisu slomili otpor okupatora.
Pod borbom, ovim četvorogodišnjim ratom oslobođena je Jugoslavija. Oslobođena, ali razrušena, opljačkana. Moglo se reći, sva u ruševinama, bez ogreva, bez hrane. Jednom prilikom u selu Plužine, Tito je u razgovoru sa nama rekao: “Znam da vam je teško, nemate dovoljno hrane, odeće, obuće, stalno ste u pokretu, stalno u borbama, bez municije i pravog naoružanja, ali tek će nam biti teško kad oslobodimo zemlju i kada počnemo da obnavljamo ratom porušenu zemlju.”
Tada u Plužinama, mislio sam da nam nikada ne može biti ovako teško. Sada vidim da i ove teškoće nije lako prebroditi. Tito je video teškoće, one koje tek dolaze. Tito je predvideo da će okupator opljačkati sve što može i razrušiti ono što poneti ne može, da će u besu što napušta onu zemlju za koju je govorio da je nikad napuštati više neće, da će je onda ostaviti u ruševinama.
Razrušena zemlja nije bila jedina teškoća sa kojom su se posle oslobođenja susretali. Tokom rata bili smo u društvu sa snagama antifašističke koalicije, bili smo im potrebni pa smo bili pozvani i priznati. Sada, posle rata, odmah se počelo gledati: kakav je ko i gde stoji?
Jugoslavija je bila deo komunističkog sveta. To se zapadnim saveznicima nije dopadalo. Zato nam nisu dozvolili da osvojimo, odnosno da zadržimo grad Trst i okolinu. To su dali Talijanima. I ne samo to, nego su počeli da vrše razne pritiske. Čak smo morali obarati njihove avione da bi zaštitili naš vazdušni prostor. Pritisaka i pretnji sa te strane bilo je toliko, pitali smo se ša oni sa tim misle da postignu. Da nas uplaše da napustimo komunizam? Valjda nisu toliko naivni. Oni nas samo sa tim sve više guraju pod skut Staljina. A da napuštamo koliko-toliko osvojenu samostalnu poziciju, koju Tito još u ratu, pa i posle rata vodi, to nikako. Sa puno one ratne odlučnosti i prkosa izdržali smo pritiske doskorašnjih zapadnih saveznika. Tada je Zapadu Tito rekao NE.
Međutim, neki potezi koje je Tito i u ratu poduzimao nailazili su na prigovor i protest samog Staljina. I tada je Tito imao hrabrosti da poduzima one poduhvate za koje je smatrao da su za našu borbu i našu zemlju najbolji. Pa i sada, posle oslobođenja, poduzimao je sve da uspostavi sa Staljinom najbolje odnose, no uvjek uz potrebnu samostalnu poziciju koja odgovara interesima Jugoslavije. To da neko u komunističkom svetu pokušava da zadržava neku svoju nezavisnu liniju, to Staljin nije mogao da shvati i prihvati.