Svi strani uticaji u to vreme bili su uglavnom usmereni da se razvije oslabi ekonomska moć, njena privredna snaga, snaga jugoslovenskog socijalizma. Sve poluge koje su mogle tom doprinjeti bile su aktivirane. Tako su pravili smetnje o ograničenja jugoslovenskoj privredi preko međunarodnih monetarnih organizacija. Gušili su privredne organizacije u zemlji davanjem kredita uz velike kamate i rokove vraćanja, gušili ih pritiscima i konkurencijom i na druge načine. Ipak u zemlji je dosta toga urađeno, standard ljudi se dizao pa su onda agenture usmjerile aktivnost na razaranje i miniranje motiva za rad, za zalaganje da se nešto uradi i stvori. Gotovo sva sredstva informisanja počela su danima pisati i govoriti kako su u našoj privredi sve sami promašaji, kako se razara, krade, kako se upropašćava društvena imovina. Prosto je neverovatno kako su uspeli da nagovore gotovo sve urednike sredstava informisanja i čime su to postigli da takvim radom miniraju našu političku i ekonomsku stvarnost. Takvim informisanjem postigli su čak i da jedan broj političkih ljudi pomisli da je to stvarno tako i da počnu govoriti kako ekonomski propadamo, kako smo u haosu i kako ulazimo u neko bezizlazno stanje. Neki ljudi izgubili su vjeru u sposobnost socijalističke privrede da nađe izlaz iz teškoća kojih je bilo i koje svaka privreda povremeno ima. Propaganda je radila svoje, premda su lični dohoci redovno isplaćivani, premda su se radne organizacije uz sve teškoće snalazile, da i dalje investiraju i da uvećavaju nacionalni dohodak.
Paralelno sa radom na slabljenju ekonomske moći tekao je i rad na razaranju našeg političkog sistema, na stvaranju političkog nejedinstva unutar Jugoslavije. Proturali su vjesti kako se u zemlji ostvareni dohodak ne deli pravilno, da neke republike, da federacija uzima od nekih previše pa se to djeli i preliva u krajeve koji to nisu zaradili. Kružile su glasine o tome da se neke republike razvijaju brzo, a da druge zaostaju u razvoju. U Srbiji su nacionalisti govorili da Srbija dobija ratove, a da zaostaje u miru. U Hrvatskoj je postojalo mišljenje da se ostvarena devizna sredstva sa Jadrana prelivaju preko federacije u druge krajeve. Slovenija je stalno negodovala što za nerazvijena područja daje previše. A ovim nerazvijenim, bez obzira koliko dobijaju, bilo je premalo. Sve su to i mnogo drugog agenture i neprijateljski elementi isticali i ovom dodavali.
U Saveznoj skupštini bilo je dosta natezanja. Što su političke svađe bile žešće, to su i dogovori u skupštini bili teži. Sve je išlo tako dok jednog dana delegati iz Slovenije, a za njima iz Hrvatske nisu napustili zasedanje i otišli. Opet su Slovenci prvi otvorili problem države. Prvi su je načeli. To znači da je strani uticaj bio najviše prodro u sredine ove republike.
Godinama su se strane agenture ubacivale u jugoslovenski prostor, a domaći agenti prihvatali kako Jugoslavija treba da uđe u Evropu, odnosno da postane član evropske zajednice. Bilo je i poštenih ljudi koji su ovom triku naseli. Pa, Jugoslavija je već u Evropi. Ali, da bi postala član EZ postavili su uslove. Prvo, da uvede višepartijski sistem, a to znači da se razbije Komunistička partija. I drugo, da se stvori slobodno tržište, što bi opet značilo razbijanje društvenog sektora i ekonomskih materijalnih osnova socijalizma.
Mladi rukovodeći ljudi uplašeni stalnom stranom propagandom o krahu ekonomske politike i stalnim međusobnim sporovima koje nisu mogli da reše, jedva su dočekali da uvedu višepartijski sistem. Mislili su da je tu rešenje svim problemima. Tako je došlo do prvih, kako kažu, parlamentarnih izbora u svim republikama. Na čelo republika došli su uglavnom novi ljudi. Došli karijeristi, dosadašnji članovi Komunističke partije Jugoslavije.